HUMANISTA 20-tog stoljeća, teorijski fizičar, filozof, romanopisac, dramatičar. Osnivač  Pagvaškog pokreta u Jugoslaviji, urednik i izdavač časopisa Encyclopedija moderna, Počasni rektor Internacionalnog univerziteta „Philip Noel-Baker“.

Akademik Ivan Supek, jedan od najistaknutijih protagonista znanstvenog, kulturnog, političkog i javnog života na Balkanu, preminuo je ponedjeljak u 92. godini u obiteljskom domu u Zagrebu. Prema Supekovoj želji, vijest o njegovoj smrti objavljena je nakon pokopa koji je održan danas u uskom obiteljskom krugu.

Ivan Supek rođen je 1915. godine u obrtničkoj obitelji. U gimnazijskim je danima pokazivao interes za prirodne znanost, ali i za filozofiju i pjesništvo. Nakon što je godinu dana studirao fiziku u Zürichu, studij je nastavio u Leipzigu gdje je diplomirao kod njemačkog nobelovca Wernera Heisenberga.

Supeka i Heisenberga vezivalo je duboko, višegodišnje prijateljstvo započeto jedne večeri u Heisebregovu domu, uz klavir i razgovor o  “Idiotu” od Dostojevskog, koji je obojici bio omiljena knjiga.

Tijekom studentskih dana Supek je upoznao mnoge slavne fizičare poput nobelovaca Maxa Plancka, Nielsa Bohra, Petera Debyea i Louisa De Broglija. Još u ranoj mladosti Ivan Supek pokazivao je simpatije prema ljevici i antifašističkom pokretu pa je tako 1934. godine u koferu s dvostrukim dnom iz Zagreba u Beč prenio važne dokumente tajanstvenom čovjeku koji mu je za večerom odao da se zove Josip Broz.

Kao antifašist Ivan Supek se 1941. godine našao na udaru Gestapoa te proveo nekoliko mjeseci u zatvoru odakle je pošten zahvaljujući Heisenbergovoj intervenciji. Na poticaj svoga prijatelja Bogdana Ogrizovića pridružio se partizanskom pokretu. 

Ivan Supek prvi je u svijetu, na kongresu kulturnih radnika u Topuskom 1944. godine, upozorio na opasnost od atomskog rata, a nakon završetka Drugog svjetskog rata postao je jedan od najupornijih svjetskih mirovnih aktivista.  Ivan Supek poznavao je i družio se s brojnim akterima projekta Manhattan koji je doveo do stvaranja atomske bombe, poput Roberta Oppenheimera, Lea Szilarda, Enrica Fermija, Edwarda Tellera, Hansa Bethea i Josepha Rotblata koji je kasnije bio jedan od vodećih aktivista mirovnog pokreta Pugwash.

Nakon rata Supek je počeo raditi na Sveučilištu da bi 1950. godine utemeljio Institut “Ruđer Bošković”. No, kao protivnik atomske bombe, čiji je projekt zagovarao dio tadašnjega jugoslavenskog vrha, sukobio se s Aleksandrom Rankovićem te je 1958. godine izbačen s “Ruđera”. Ogorčen, tada se prestao baviti znanošću te posvetio filozofiji i književnosti te je napisao niz romana i drama.

Sudbonosne 1971. godine bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu, a kada se dogodio studentski štrajk, upravo se bavio osnivanjem Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku.  Nakon sloma Hrvatskog proljeća, kao njegov aktivni sudionik našao se u izolaciji te je idućih 15 godina, a do odlaska u mirovinu  predavao na Sveučilištu.

Incijator je osnivanja Internacionalne lige humanista, zajedno sa Philip Noel-Bakerom dobitnikom Nobelove nagrade za mir, Linusom Paulingom, dobitnikom Nobelove nagrade za hemiju i Nobelove nagrade za mir, Avom Pauling, Sophiom Wadiom i Aureliom Pecceiem, predsjednikom Rimskog kluba, koji 1974. u Dubrovniku pišu poznatu Dubrovačku izjavu koja je postala temeljni materijal za Svjetski kongres jedinstva humanista u Philadelphiji 1976., (Pensilvania, USA). Kongresom je predsjedavao Ivan Supek i bio biran za predsjednika. Na Svjetskom kongresu jedinstva humanista u Sarajevu, 1998. godine kojim je predsjedavao, biran je za doživotnog počasnog predsjednika. Proglašen je humanistom 20-tog stoljeća. Dobitnik je najvišeg humanističkog priznanja za mir, povelje "LINUS PAULING".

Krajem osamdesetih godina vratio se u javni život, a zatim je u dva mandata (od 1991. do 1994. i od 1994. do 1997. godine) bio predsjednik HAZU.  Okružen svojom obitelji, suprugom Zdenkom, koju je upoznao u partizanima, sinom Ivanom te kćerima Iris i Silvom, Ivan Supek posljednjih godina bavio se problemom globalizacije.